Fra Vlado Ključević nije bio svećenik ni pune četiri godine niti je navršio trideset godina života kada je 1945. tragično stradao prilikom upada partizanskih jedinica u Sivšu kod Doboja, gdje je bio župnikom. Rodio se 23. svibnja 1915. u selu Komarica pokraj Dervente, a za svećenika je zaređen 1941. u Mostaru.
Nakon službovanja u Rami i na Plehanu postavljen je za župnika u Sivši u kolovozu 1944. Župa je u ratu već jako stradala, župni stan je bio spaljen, ali je fra Vlado prihvatio župu da narod ne bi ostao bez svećenika, bez duhovne utjehe i sakramenata. Na vrijeme je stizao na sve strane svoje župe, bilo da opremi bolesnika sakramentima umirućih, bilo da mrtve otprati do groblja, bilo da svoje župljane pouči u katoličkoj vjeri. Budući da je župni stan spaljen, stanovao je u selu Makljenovac kod Doboja.
Svaki put bi putovao u župu na konju. Tako je uoči tragična dana išao na župu od roditelja iz Komarice vlakom do Doboja. Na savjete obitelji i prijatelja da ne ide na Sivšu jer je opasno odgovorio je: „Ne mogu tako ostaviti župljane, dobri su to ljudi.“ Brat mu Pavo kaže da su to bile posljednje riječi koje su od njega čuli.
Fra Vlado je pred večer otišao u Sivšu na župu. Partizani su izvršili napad i razbili obranu hrvatske vojske. On nije bježao nego se sklonio u podrum jednog gostioničara kod koga je često noćevao, s vlasnikom gostionice i jednim domobranskim satnikom. Partizani su tražili da izađu iz podruma, te kad su izlazili, satnika su prvog ubili, u fra Vladu su pucali sa strane i pogodili ga u gornji dio noge. Pao je i glumio da nije živ. Međutim, kad su mu skidali odjeću vjerojatno se mrdnuo povrijeđen u ranu, onda su ga dotukli. Pucali su mu u usta, u obraz i u prsa. To je bilo na današnji dan, 21. veljače 1945. godine.
Sutradan mještani su u jednu grobnicu sahranili satnika i fra Vladu. Poslije nekoliko dana župljani su izvadili mrtvo tijelo iz groba i dovezli po noći u Doboj na volovskim kolima. U dobojskoj župnoj crkvi preuzeo ga je župnik i njegova braća. Kad su ga prali od zemlje, jer je bio sahranjen bez sanduka, i oblačili, bilo je to u noći. Nikog drugog osim njih trojice živih nije bilo u crkvi. Orgulje su se oglasile, svećenik je rekao njegovoj braći Stipi i Pavlu: „Bog nam je poslao anđele.“
Sutradan je mrtvac dovezen vlakom do stanice Komarica, u rodno selo i kuću gdje je boravio do prijevoza na Plehan, gdje je pokopan u samostanskom groblju.
(Sastavljeno prema knjizi fra Marijana Karaule: Iskušenja Bosne Srebrene: stradanja bosanskih franjevaca 1944.-1985, Zagreb – Sarajevo, 2014.)
Tekst: Franjevacka prisutnost u Bosni